CEO Vijesti

In memoriam – Chernobyl “Grad duhova”

Apr 26, 2013 | Vijesti

  • Facebook

 

Vrijeme možda liječi rane ali nikada ne ispravlja pogreške koje se naprave. Došlo je još jedno proljeće, ali protekle 34 godine nije uspjelo izbrisati posljedice ljudskog nemara. Subota, 26. april, 1986. Pripyat, Ukrajina. U 1:23 serije detonacija koje se događaju u reaktoru zatresle su tlo ovog područja.

Zatresli su cijelu Evropu, pomjerile cijeli svijet iz ravnoteže. U vazduh su umjesto dječijih zmajeva ispuštene tone i tone urana i grafita. Počeo je rat protiv nevidljivih ubica, najveća katastrofa u istoriji čovječanstva.  Černobilska katastrofa je pokazala pravu prirodu nuklearne energije u ljudskim rukama. Ali ni to nekima nije dovoljno. U nekim literaturama nuklearna energija je svrstana u alternativni izvor energije. Razlog tome je što je za dobijanje energije na ovakav način potrebno jako mala količina radioaktivnog materijala, te s obzirom na njegove zalihe, može se smatrati neiscrpnim izvorom (1 kg urana-235 oslobodi tri miliona puta više energije nego 1 kg uglja). Da li je to opravdano? Da li su ova teoretisanja potrebna na mjestu gdje je ova energija pokazala svoje lice đavola?

Da li je potrebno bilo šta dodati, kada Zona otuđenosti, iako pusta i nijema, govori dovoljno? Oni koji žele odbraniti svoj stav reći će: „Uzrok nesreće bio je dizajn sovjetskog neklearnog reatora, te ljudski faktor, zbog nedovoljno stručnih ljudi“. Možda. Ali Japan sigurno nije imao zastarjelu tehnologiju, nije im manjkalo stručnog osoblja, mjera zaštite, pa se ipak prije par godina dogodila nesreća u elektrani Fukushima.

Tadašnje vlasti pokušale su zataškati nastalu pogrešku. Stanovništvo Pripyata je evakuisano tek dva dana nakon nesreće, a tek sedmog dana počela je evakuacija stanovništva u krugu od 7 km od Černobila (u vrijeme kada je radijacija već bila u krugu od 30 km). Ali teško je priznati poraz. Pitanje je kada bi se obznanila ova nuklearna katastrofa, da švedski meteorolozi nisu uočili problem velike radioaktivnosti nad svojom zemljom. Radioaktivne čestice su nošene vjetrom dospjele sve do Skandinavije, srednje i južne Evrope.

Nuklearne elektrane su elektrane koje koriste toplotnu energiju oslobođenu procesom nuklearne fisije u eleketričnu energiju. Energija je pohranjena u jezgru atoma i oslobađa se procesima fuzije (proces spajanja dva atoma. Ovi procesi se odvijaju u zvijezdama) i fisije (proces cijepanja jezgra atoma). Elementi koji imaju nestabilno jezgro, bombarduju se neutronima, pri čemu se jezgro rascijepi oslobađajući energiju i neutrone koji pogađaju druge jezgre i tako stvore lančanu reakciju.  

Srce jedne nuklearne elektrane je čelični spremnik, fisijski reaktor. Čelično hladno srce u kome se odvijaju lančane reakcije. U spremniku je smještena reaktorska jezgra, koja se sastoji od goriva, moderatora (usporivača neutrona, koji su obično voda ili čvrsti grafit), rashladnog medija i apsorpcijskih materijala (koji služi za kontrolu lančane reakcije). Rashladna tekućina koja kruži, preuzima toplinu i pokreće generator pare. Mlazovi vodene pare pokreću turbinu s električnim generatorom. 

„Stručnjaci“ bi rekli kako je to čist izvor energije, nema emisije štetnih stakleničkih plinova u atmosferu koji utiču na globalno zagrijavanje. Ali otpad od nuklearnog goriva je opasno radioaktivan. Naša praksa je da ga zakopavamo duboko u zemlju ili potopimo na morsko dno. Ali oslobođena radioaktivnost uzrokuje dugotrajne zdravstvene opasnosti. 

Krajem oktobra 1986. sarkofagom je zatvoreno mjesto nesreće da se zaustavi dalje širenje radijacije. Sarkofag su sagradili preko 500 000 heroja čija su imena zaboravljena. Sakrivena je tempirana bomba od 135 tona radioaktivnog urana i plutonija (1 μg je smrtonosna doza za jedno ljudsko biće).  Predviđeni životni vijek ove konstrukcije je 30 godina. To vrijeme se bliži. Građevina je pod uticajem radioaktivnosti, kiše i erozije počela da propada.

Godine 2007 potpisan je ugovor između ukrajinskih vlasti i francuskog konzorcija „Norvak“ da se do 2010 započne gradnja novog zaštitnog sarkofaga. Investicija bi koštala 505 milijuna američkih dolara. Sada je već 2020. a od nove građevine ni traga ni glasa. Ukrajina nema novaca da sam investira u rješavanje problema, problema koji se tiče cijelog svijeta. Možda čekaju na Hahn-a i Meitner-a, one koji su otkrili nuklearnu fisiju.

Černobil je kao siroče, koje svi odbacuju od sebe i niko ne želi da ga usvoji. Siroče kojeg će se sjetiti svi kada sat otkuca posljednje minute. Preostalo je još malo vremena, prije nego se opet probudi uspavana zvijer. 

NAPOMENA: Tekst je vlasništvo autora i Centra za edukaciju i obrazovanje. Nije dozvoljena distribucija i korištenje ovog teksta, ili njegovih dijelova, bez dozvole autora i uz obavezno navođenje izvora.

Share This