„Bako, bako vidi šta sam pronašla u maminoj čarobnoj kutiji“. Stala je pored žene pružajući prema njoj svoju ruku u kojoj je stojao lančić. Medaljon na lančiću ispunjavao je cijeli njen dlan. Bio je okrugao, srebreno sive boje, u čijoj je sredini blistao kristalno čist, prozirno zeleni kamen koji je davao težinu samom medaljonu.
„Želim da nađem šta ću staviti kada budem išla prvi dan u školu.“
Ovo izmami osmijeh njenoj baki.
„Djevojčice ne nose nakit u školu. Nakit ćeš nositi kada još porasteš. Ali ako želiš mogu ti ispričati priču o ovom medaljonu. Ovo je moćan medaljon.“
„Misliš može da izvodi čaroliju?“, upita sa puno nade i brzo se popne svojoj baki u krilo spremna da upije svaku riječ.
„Da. Izvodi čaroliju. Zapravo vrlo lijepu i moćnu čaroliju“, reče prisjećajući se lijepih trenutaka iz svoje prošlosti.
„Medaljon je u našoj porodici još od doba kada je moja baka bila mlada. Nije kupljen nego ga je ona izradila od komada metala i u njega umetnula obični kristalni kamen sa kojim izgleda skupocjeno.“
„Ali bako, ako nije skupocjen kako je onda čaroban i moćan?“, zapita djevojčica pomalo razočarano.
„Njegova čarolija je svugdje oko nas.“
„Kako? Gdje je?“
„Reci mi mila šta vidiš kada pogledaš oko sebe?“, upita ju žena strpljivo.
„Lijep vrt pun cvijeća, leptire, sunce koje lijepo grije, travu“, počne nabrajati.
„A koje sve zvukove čuješ?“
„Čujem da je cvrčak negdje u travi, mislim da čujem zujenje pčele i neke ptice kako cvrkuću.“
„A gdje ideš sa tatom da pecate ribe?“
„Tu na potoku iza ovog brda“, doda brzo pokazujući svojom rukicom u određenom smjeru. „Prošli put sam i ja jednu uhvatila u svoju mrežu“, reče sa ponosom.
„Eto, to su ti odgovori na pitanje o čaroliji ovog medaljona.“
„Hoćeš da kažeš da to sve on izvodi. I da ja ne bi uhvatila ribu bez njegove pomoći“, reče sad već malo uvrijeđeno.
„Upravo tako. Da nije njega ti ne bi uhvatila svoju ribu. Zato zlato moje što te ribe ne bi bilo. Ona ne bi bila da potok nije čist. A potok ne bi bio čist da je moja baka ostavila taj komad metala negdje u prirodi. Tada ni trava ne bi bila zelena niti bi bilo cvijeća. A kada ne bi bilo trave cvrčak ne bi imao gdje da se sakrije. Kada ne bi bilo cvijeća, gdje bi slijetale pčele? A da nema cvrčaka i pčela, koga bi ptice lovile za svoje mladunce? A da nema ptica koje bi mi sad zvukove čule? Moja baka je bila pametna i vješto iskoristila nešto što bi bacila. Tako je zaštitila prirodu i sve njene ljepote u kojima i mi možemo uživati.“
Ona počne okretati medaljon u svojoj ruci. „Tako mala stvar može uništiti tako puno?“
„Tako je! Zato je moja baka i druge podučila kako će biti od koristi za prirodu, i to sve kako bi ti i ja, i sutra i tvoja djeca, mogli uživati u ovoj ljepoti. Kada još porasteš dobit ćeš ga od svoje mame, baš kao što ga je meni moja mama dala. I prenosit će se sa koljena na koljeno sa majki na kćeri. Tako ćemo uvijek pamtiti kako trebamo biti obzirni i čuvati prirodu da nam duže traje. U tome je njegova tajna, on čuva našu Zemlju.“
Djevojčica je neko vrijeme šutila zamišljeno posmatrajući medaljon. Kada je žena mislila da više neće ništa reći, djevojčica skoči iz njenog krila, stavi medaljon oko svog vrata i reče odlučno: „Sviđa mi se njegova čarolija. I kada bude na mene red da ga dobijem učinit ću ga još moćnijim.“
NAPOMENA: Tekst je vlasništvo autora i Centra za edukaciju i obrazovanje. Nije dozvoljena distribucija i korištenje ovog teksta, ili njegovih dijelova, bez dozvole autora i uz obavezno navođenje izvora.
